Pišu: Vildana SELIMBEGOVIC
i Esad HECIMOVIC

CLANOVI

OD KP DOMA DO AVIONA

Aerodrom Visoko, nema prefiks bio već je "javno preduzeće u vlasništvu Fondacije za pomoć muslimanima"(?!). I taman kad je Asim Crnalić, advokat Fondacije pokušao ubijediti novinare kako je registracija obavljena u skladu s pozitivnim zakonskim regulativima o javnim preduzećima jer, eto, kapital Fondacije u ovom slučaju ne treba posmatrati kao privatni kapital, kako se inače tretira, već baš kao kapital Fondacije, uskočio je Hasan Čengić sa objašnjenjem da je riječ o javnom preduzeću u izgradnji te da su u pitanju trenutni vlasnički odnosi. To, navodno, znači da svi investitori, uključujući i državu, imaju šansu da postanu većinski vlasnici Aerodroma, naravno, ukoliko udovolje kriterijima. A da oni nisu mali, novinari su imali priliku da se uvjere na licu mjesta.

Ruža ispitanih vjetrova
U ovom času, aerodromska pista je niža za 12 metara nego što će biti onoga dana kada se na nju spusti prvi boeing 747. Da bi se to dogodilo, treba ovaj dio Bosne ispeglati sa još 11 miliona kubika zemlje i tako dostići dužinu piste za boeing neophodnih 3.729 metara, odnosno četiri kilometra, koliko su joj namijenili visočki planeri. Tada će, također, letjelice koje se danas u BiH ne mogu spustiti ni na jedan aerodrom - ovdje imati i svoja dva parking-mjesta. "Mi imamo i egzaktan proračun za dilemu da li se mogu spustiti ili ne: imamo zaštitnu prilaznu ravan od dva odsto, a naša prosječna visina i nagib za slijetanje je tri stepena", ispričao je Nijaz Šabanović, dizajner na projektu. Avioni će slijetati iz pravca Vareša, a orijentacija piste je određena ružom vjetrova i proračunima dobijenim na bazi meteoroloških podataka iz posljednjih 20 godina. Ta je računica, tvrdi Šabanović, jako povoljna: bočni vjetar ima šansu da 24 sata u toku godine zatvori aerodrom. I magla je, vjerovali ili ne, naklonjena bošnjačkoj pameti: pista će biti smještena između dva pojasa magle (onog uz Bosnu i onog planinskog), tako da, ako se baš udruže, aerodrom mogu zatvoriti najviše sedam dana godišnje?!

"Imali smo sreće, na čitavom prostoru od planiranih 420 hektara mi praktično uklanjamo svega 60 individualnih objekata", pohvalio se Kenan Jusufbašić, načelnik općine Visoko, najavljujući da će aerodrom imati i prirodno navodnjavanje: planirani su brana i akumulaciono jezero koji će, akobogda, dovesti turiste na ove prostore. Načelnik je još priznao da niko u svijetu nije ovako nešto napravio, ali - opet je u pomoć pozvana bošnjačka pamet i turski revizori koji su projektu dali zeleno svjetlo. Koliko će to sve koštati, niko ne zna. Barem javno: ni u izvještaju o radu, niti u finansijskom izvještaju, a ni u planu za narednu godinu - nijedna suma vezana za Aerodrom Visoko nije izrečena. Na sva pitanja, novinari su umjesto odgovora dobili pouku o neophodnoj bošnjačkoj svijesti koja mora prihvatiti da je ovaj projekat od povijesnog značaja za opstanak nacije.

"Ljudi svašta pišu: Čengići ovo, Čengići ono... nećemo mi ništa u mezar ponijeti. I niko od nas nema nikakve koristi od ovoga svega što radimo: mi nećemo korist, mi to radimo za svoj narod", objasnio nam je Halid Čengić. Dobrobit naroda, opstanak Bošnjaka i humani motivi uže i šire familije Čengić bili su, toga dana, jaki argumenti servirani prvo u Holliday Innu, potom prilikom posjete aerodromu i Bosanskom transportnom servisu, a onda i uz ručak koji su domaćini pripremili u visočkom hotelu. Prije zatvorenog nastavka sjednice na kojem su, kako smo naknadno obaviješteni, prihvaćeni svi izvještaji koje je Hasan Čengić, kao predsjednik Fondacije, ponudio. Zato, krenimo redom.

Povijesni razlozi
Ako je i bilo iznenađenje što se Fondacija odlučila da barem malo odškrine svoja vrata javnosti, još je veće uslijedilo zbog malog broja zainteresiranih novinara i, reklo bi se, gotovo potpune nezainteresiranosti oficijelnih zvaničnika. Sem 14 prisutnih članova Skupštine, među gostima su se mogli uočiti pripadnici, kako ih analitičari SDA zovu, tvrde stranačke struje ili, bolje rečeno, dokazani Čengićevi suradnici: Osman Brka, Mirsad Ćeman, Bakir Alispahić, Timur Numić... Iako je u sali dominirao krug nekadašnjih Mladih muslimana, aktuelnog premijera, Edhema Bičakčića nit je bilo, nit se pominjao. Isto bi se moglo reći i za predsjednika Izetbegovića, no zlobnici su primijetili da predsjednikov savjetnik za unutrašnje poslove Jusuf Pušina pažljivo prati Čengićevo izlaganje. Zapravo, pažljiviji hroničari ovdašnjih zbivanja ovu su skupštinu i doživjeli kao Čengićevo pristajanje na Izetbegovićevo navaljivanje da se "javno oglasi". Tako bi i vuk bio sit, a i ovce na broju.

U ovom slučaju, ovce su ovdašnja javnost koju, eto, živo zanima Čengićeva kupovina dva aviona, otvaranje Bio-aira, Bio-tursa, BTS-a, gradnja aerodroma, priliv novčanih sredstava koja još uvijek stižu kao pomoć Bošnjacima, paralelni tokovi novca za koje se tokom rata specijalizirao.... Sad se zna: ništa od svega pobrojanog nije privatna imovina Hasana Čengića, on, zapravo, samo za dobrobit Bošnjaka i iz povijesnih razloga upravlja njome. A imovina je Fondacije za pomoć muslimanima i samo ime kaže, dakle, čija je - muslimanska. No, da se svi muslimani u Bosni ne bi baktali sa tonama petro-dolara, to su u ime njih svoja leđa podmetnule porodice Izetbegović i Čengić, uz još pokojeg brižljivo odabranog asistenta. Fondacija za pomoć muslimanima Bosne nastala je sa ciljem da u svoje poslove i na svoje račune legalno preusmjeri novac i ostalu pomoć koju su ovdašnjem narodu namijenile muslimanske zemlje. Iako i donatori Fondacije spadaju u red jakih argumenata koje bi i neprijatelj htio da dozna, kako je to u nekoliko navrata ponovio Halid Čengić, ipak se zna da je jedna od ključnih ličnosti u sistemu Fondacije Fatih al Hasanein i TWRA, koju su austrijske vlasti protjerale sa svoje teritorije.

Zapravo: tokom rata, u vrijeme kada je Hasan Čengić bio glavni snabdjevač oružjem bosanske armije, a otac mu Halid raspolagao svim materijalnotehničkim sredstvima Armije BiH, Hasan Čengić, Alija Izetbegović, Bakir Izetbegović i kasnije reis Mustafa ef. Cerić (do ljeta 1993. i Haris Silajdžić) bili su neprikosnoveni potpisnici deviznih računa države BiH na koje su se slijevala sredstva namijenjena za pomoć BiH. Kada se pokazalo da država ipak dobija neke svoje prerogative i da bi se u njoj nešto morali pitati i "anamoni", odlučeno je da pomoć koju Bošnjacima šalju prijateljske muslimanske zemlje treba tako i usmjeriti: za pomoć ovdašnjim muslimanima. A zna se ko su muslimani, odnosno ko je najpozvaniji da u ime muslimana obavlja taj posao: tako je nastala Fondacija i tako ona i dalje djeluje i radi.

Svi u gubitku
U svom izvještaju, Hasan Čengić je objasnio da je Fondacija humanitarna organizacija koja je osnovala stopostotno svoju Bosansku investicionu organizaciju BIO, a onda je taj BIO osnovao Bio-turs kao svoju agenciju. Bio-air je također stopostotno u vlasništvu BIO-a, odnosno Fondacije, odnosno muslimana, i sve je, napomenuo je Čengić mlađi, u skladu sa zakonima ove zemlje. Što se tiče poslovanja i profita, je li, to opet završava u Fondaciji i Fondacija isključivo raspolaže njime. Uz to, BIO ima većinske dionice u Aerodromu Visoko i firmi BTS, a bavi se i humanitarnim radom. "Prema planu Fondacije, prošle godine je donijeta odluka da će se, u humanitarnom smislu, Fondacija koncentrirati na tri humanitarna projekta: stipendiranje nadarenih studenata i srednjoškolaca iz BiH, izdržavanje 100 jetima u familijama i kurs islama za srednje škole", rekao je Čengić i izrazio žaljenje što još ništa Fondacija nije uradila na izdržavanju 100 jetima. Pozabavit će se time u narednom periodu. Fondacija brine i o demobiliziranim borcima Armije BiH, tako da su i oni hajrovali 2.700 njemačkih maraka. Nismo uspjeli doznati koji su to demobilizirani borci, ali su nam članovi Skupštine Fondacije potvrdili da projekat stipendiranja nadarenih studenata i srednjoškolaca iz BiH dobro napreduje, oni i osobno znaju pojedine stipendirane. U tu svrhu, Fondu za nadarene studente Fondacija je doznačila ukupno 240.000 DM u periodu maj 1997. - juli 1998.

Od ostalih humanitarnih akcija, Fondacija je pomogla izgradnju džamija u Sarajevu sa 100.000 DM, opravku džamije Jelah Tešanj sa 5.000 DM, izgradnju javne rasvjete Jelah Tešanj sa 5.000, obnovu stanova porodicama šehida i zaslužnih Bošnjaka sa 24.320 DM, različite aktivnosti Unije "Žar" Sarajevo i "Sumeje" Visoko sa 1.700 DM, sportske klubove, folklorna društva i omladinska udruženja sa 8.900 DM, te pomoći odborima Islamske zajednice, pomoći za liječenja.... Ukupno utrošena sredstva u humanitarne aktivnosti su 1.276.430 DM od čega treba odbiti 204.000 DM za koje je kupljena kompjuterska oprema koja ostaje kao vlasništvo Fondacije.

Što se privrednih aktivnosti tiče, nijedna od firmi iz Bio-sistema, sa izuzetkom Bio- aira, u prošloj godini nije ostvarila dobit i ne morate odmah pomisliti da je prikazivanje takvog poslovnog bilansa tek izbjegavanje obaveze plaćanja poreza državi. Osim što je organizirao putovanja, čarter-letove, odlazak na Umru, posjete Meki, Medini, Ajvatovici... Bio-turs je ostvario ukupni prihod od 416.352,15 DM i rashod od 436.424 DM što je rezultiralo gubitkom od 20.000 DM u konačnom bilansu. Bio-air, domaća kompanija za zračni prijevoz, kargo, ima dva aviona, sjedišta u Sarajevu i Istanbulu, bazu u Ankari... Bio je ekskluzivan avioprijevoznik bosanskih hadžija na relaciji Sarajevo - Džida - Sarajevo i od ukupnog prihoda 562.000 američkih dolara ostvario je dobitak od 18.000 dolara, ali još nije imao završni račun.

Bosanski transportni servis (BTS) je mješovita firma koja se bavi prijevozom robe i servisiranjem putničkih i teretnih vozila, tehničkim pregledom svih vrsta vozila i autoškolom. Firma raspolaže sa oko 80 kamiona, uglavnom šlepera, zapošljava demobilizirane borce, barem tako tvrdi direktor Midhat Mlivo, a one koji su tražili prekid radnog odnosa ispratili su sa otpremninom od 2.900 DM. Firma je, iako 90 odstotni prijevoznik za program "Opremi i obuči", poslovala sa gubitkom od 100.389 DM koji su, kako je to Čengić objasnio, najviše rezultat ulaganja u obnovu prostora.

U krugu odabranih
BP-TRADE je firma nastala zajedničkim ulaganjem Bosnaploda Sarajevo i BIO Sarajevo, sa većinskim udjelom BIO-a. Sjedište firme je u Sarajevu, a firma upravlja i zgradom u Ulici Branilaca grada. Osnovna djelatnost je trgovina na veliko i malo. Pa ipak, i ovdje se poslovalo sa gubitkom od 18.209 DM. Ukupno, u firmama Fondacije je 304 zaposlenih, a za narednu godinu se očekuju bolji rezultati. Predočeni su i planovi koji se uglavnom bave daljim napredovanjem i javno izrečen podatak kako na dan održavanja Skupštine Fondacija raspolaže sa 5.627 maraka na računu i 156 maraka u blagajni.

To bi, u najkraćem, bio sažetak priče sa kojom su Hasan Čengić i Fondacija za pomoć muslimanima Bosne spremni izaći pred javnost. O svemu ostalom se šuti. No, ove mrvice imaju dvostruko značenje: kao prvo, one trebaju da budu tačka i zvaničan odgovor svima onima koji još uvijek hoće da vjeruju kako u demokratiji nema nedodirljivih. Ima, a nedodirljivi imaju demokratsko pravo da ad acta stave sve svoje aktivnosti na prikupljanju i trošenju bosanskih para. Pomoć za BiH počela je pristizati mnogo prije nego se i povijesni aerodrom počeo sanjati, ali njeni putevi i staze ostat će, po svemu sudeći, u "kao cement nabijenoj aerodromskoj pisti". I u krugu odabranih.

Drugi razlog Čengićevog podastiranja barem jednogodišnjeg izvještaja o poslovanju Fondacije, ima veze sa pomenutim krugom. Sem što Izetbegović na svaki način nastoji dozirati Čengićevu poziciju koja je u jednom času zaprijetila i njemu samom, pojavio se još jedan ozbiljan problem. Od predsjedavajućeg Predsjedništva nisu samo novinari tražili informacije o načinu trošenja novca pristiglog za pomoć ovdašnjem narodu, već su sve glasniji i značajniji donatori. Po našim saznanjima, i darovaocima sve manje vrijede argumenti tipa sve radimo isključivo u interesu muslimana, samo oni toga još nisu svjesni. Hoće polaganje računa. U dobro obaviještenim krugovima čak se pominje i potpuno novi sistem finansiranja i namjene sredstava iz prijateljskih muslimanskih zemalja. Jedan od razloga jeste upravo nekih stotinjak miliona dolara do sada nabijenih u pistu visočkog aerodroma. A ni jumbo-jeta ni jezera ni turizma ni na vidiku. Samo veliko priznanje hadžije Halida da je Sulejman Vranj još novembra 1992. prvi sletio na pistu. Istina, s malom letjelicom.

Izjava za koju niko od prisutnih na aerodromskoj pisti nije imao hrabrosti ili časti, i za koju je načelnik Jusufbašić uzalud tražio podršku, trebala je da pojasni odakle su stizali avioni. Dani su obaviješteni o razlozima i operaciji uspostavljanja vazdušnog mosta između središnje Bosne i barem jedne prijateljske zemlje - Islamske Republike Iran. Prema našim saznanjima, Iran je pomogao stvaranje visočkog aerodroma, kako bi se omogućila direktna isporuka oružja u središnju Bosnu. Za intenziviranje radova na visočkom aerodromu tokom 1993. i 1994. godine, presudna je bila iranska želja da se direktnom isporukom oružja, materijala i opreme na visočki aerodrom izbjegnu dotadašnji problemi. U vremenu kada su pripremani direktni letovi iz Irana, središnja Bosna je bila u potpunoj izolaciji koju je bilo moguće prekinuti jedino direktnim slijetanjem na visočki aerodrom. Osim toga, pokušaji isporuke oružja tokom 1992. i početkom 1993. godine, preko aerodroma u Zagrebu i kopnenim putem suočavali su se sa brojnim teškoćama, zapljenama po zahtjevu ranije američke administracije predsjednika Busha (septembar 1992.), blokadama, zabranama ili pljačkama na putu kroz zapadnu Hercegovinu. Osim "poreza na oružje", u visini od jedne trećine isporuke i više, hrvatski političari nisu dozvoljavali uvoz teškog naoružanja za Armiju BiH. To su bili, saznaju Dani, istovremeno i strateški razlozi zbog kojih je pomognuta izgradnja visočkog aerodroma. Direktna isporuka oružja, materijala i opreme iz Irana u srednju Bosnu bila je jedna od najhrabrijih iranskih operacija.

Zbog značaja ovih isporuka za odbranu napadnute države i naroda koji je bio izložen genocidu, iranski zvaničnici na terenu u BiH se u tom periodu nisu upuštali u lokalne rasprave u Sarajevu, Zenici i Visokom o načinu na koji se troše sredstva data za izgradnju aerodroma. Za rasprave i polemike među bošnjačkim političarima, čak i u lokalnim novinama u to vrijeme, svi su, nesumnjivo, uključujući i Irance znali, ali prioritet je davan prečim poslovima odbrane. Za takvu iransku suzdržanost pretpostavljalo se da je postojalo nekoliko razloga. Osim prioriteta vojne pomoći i vojne odbrane, Iranci su vjerovatno u odluci o pomoći polazili od strateške važnosti visočkog aerodroma. Osim toga, nesumnjivo su znali da aerodrom u Visokom nema ekonomsko opravdanje i da niti jedan pametan ekonomista ne bi ni započeo gradnju ovog aerodroma. Na sličan način moguće je protumačiti i današnju šutnju iranskih zvaničnika u polemikama oko aerodroma u Visokom. Iranski zvaničnici, sasvim sigurno, ne žele da rizikuju da budu umiješani u unutarnje političke sukobe u kojima se dovodi u pitanje i obraz čovjeka nesporno velikih zasluga za odbranu države i naroda u teškom vremenu.

Ključne iranske isporuke oružja i vojnih materijala na visočki aerodrom stigle su krajem 1994. i u periodu maj - juli 1995. godine. Posebno iranske isporuke u ovom posljednjem periodu rata, presudno su uticale na promjenu vojnog i političkog odnosa snaga u BiH. Brojni analitičari vjeruju da je upravo tako osnažena Armija BiH bila jedan od glavnih preduvjeta za nekoliko mjeseci kasnije postignuti mirovni i politički sporazum kojim je zaustavljen rat u BiH. Uostalom, i bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith je, tokom po njega neugodne istrage, Kongresu izjavio da je iransko oružje omogućilo promjenu situacije na bojištu i početak mirovnih pregovora. "Zašto ne pišete o visočkom aerodromu? Avioni tamo slijeću sve vrijeme i mi mislimo da su američki!", govorili su kanadski vojnici u visočkoj bazi UN-a zapadnim novinarima u jesen 1995. godine. Jedan britanski reporter prenio je čuđenje vojnih izvora UN-a zašto su awaxi, koji su kontrolirali zonu zabranjenog leta iznad BiH, registrirali od maja do oktobra samo dva slijetanja u Visoko, kada su sa terena izvještavali o desecima letova.

Američki saveznici u Evropi su vjerovali tokom 1995. i 1996. godine da različite američke službe, od američkih posada awaxa do različitih agencija, prikrivaju podatke o visočkom aerodromu i kršenju embarga na oružje. Američki vojni izvori u sastavu UN-a u srednjoj Bosni potvrdili su ovom novinaru još početkom 1995. godine da posjeduju informacije o isporukama oružja, uz relativiziranje njihovog značaja jer se radilo "samo o pješadijskom naoružanju". Istrage vođene u okviru NATO-a, američke vlade i Kongresa nisu potvrdile osnovanost evropskih optužbi da američka avijacija ili američki oficiri poput generala Johna Galvina vode tajnu operaciju pomoći i obuke Armije BiH. Također, nisu potvrđene ni optužbe hrvatskih zvaničnika da su morali, pod pritiskom viših zvaničnika američke vlade, u pojedinim slučajevima propuštati oružje i rakete za Armiju BiH, čak i bez uzimanja poreza od trećine isporuke. Američki vojni i politički zvaničnici su dosljedno negirali u svim istragama takve optužbe hrvatskih i evropskih zvaničnika. Iranski zvaničnici su u svojim izjavama potvrđivali jedino humanitarne isporuke za BiH.

Istovremeno, postoje različite nikada razjašnjene tvrdnje o isporukama oružja iz islamskih zemalja koje su saveznice SAD-a, poput Turske, Pakistana, Malezije, Saudijske Arabije ili Bruneja. Eksperti za kontrolu naoružanja su tvrdili da je još tokom 1993. nova američka vlada predsjednika Clintona prešutno odobrila isporuke iz Irana i drugih islamskih zemalja. Tek u nedavno objavljenoj knjizi, Richard Holbrooke je potvrdio da je Memorandum sa takvim planom za naoružavanje predao Clintonovoj vladi (Warren Christopher i Tony Lake), sedam dana prije preuzimanja dužnosti. Objašnjavajući da će "Bosna biti ključni test američke politike u Evropi", Holbrooke je u Memorandumu od 13. januara 1993. godine napisao: "Važan razlog zašto su se bosanski Muslimani održali, jeste da oni počinju dobijati značajne isporuke oružja iz islamskih zemalja, uključujući Iran." U svom svjedočenju pred Obavještajnim komitetom Senata 1996. godine, Holbrooke je ponovio da je "tajna" podrška koju su bosanski muslimani dobili od islamskih zemalja, uključujući Iran, pomogla održanju sarajevske vlade u životu i da bi američko zamjeranje takvim isporukama, bez osiguravanja drugog rješenja za vojnu pomoć, bilo nerazumno. Takva argumentacija daje osnov za tvrdnju da su američka i iranska stajališta u odnosu na značaj visočkog aerodroma bila jednako bliska i 1993. i 1998. godine - zbog svog ranijeg strateškog značaja za neophodne isporuke oružja, visočki aerodrom ima povijesni značaj, ali iz niza drugih razloga nije imao niti ima ekonomsko opravdanje.

Skupština Fondacije ima 19 članova. Čine je Husein Kavazović, Irfan Ljevaković, Munir Gavrankapetanović, Džemaludin Latić, Hilmo Neimarlija, Kemal Terzić, Hasan Čengić, Sead Živalj, Derviš Đurđević, Mevludin Sinanagić, Sulejman Vranj, Husein Omerspahić, Rijad Raščić, Bećir Čengić i Fahrudin Šuvalija. Rahmetli Vahida Kozarića zamijenio je Abdulah Budimlija. Ko su tri tajnovita člana Skupštine? Odgovor na ovo pitanje u Fondaciji nismo uspjeli dobiti, no naši izvori pominju nezaobilazno članstvo u ovom tijelu Alije Izetbegovića, Salima Šabića i Fatiha al Hasaneina?!